GODIŠNJA SKUPŠTINA ČLANOVA UDRUGE TJELESNIH INVALIDA
29.01.2013.
Poštujemo li, uistinu prava invalida ?
Autor: Simonida Tarbuk
Poštujemo li, uistinu prava invalida ?
Članovi novogradiške Udruge tjelesnih invalida proteklog su tjedna održali redovnu godišnju izvještajno-izbornu skupštinu na kojoj su ocijenili rad proteklih 12 mjeseci, odredili ovogodišnje smjernice, ali i aktualizirali brojne probleme s kojima se, na nacionalnom, pa tako i lokalnom nivou, svakodnevno suočavaju osobe s invaliditetom.

Iako rade u neadekvatnim uvjetima ( privatne prostorije ), članovi novogradiške Udruge tjelesnih invalida i u narednom će periodu nastojati pomoći svojim članovima u ostvarivanju povlastica i prava koja im zakonom pripadaju na temelju invalidnosti, a uskoro bi, ako sve bude u skladu s obećanjem, trebali urediti i prostorije za rad. Dugoročna ideja članova Udruge tjelesnih invalida  je okupljanje svih srodnih udruga na nivou grada i županije, radi zajedničkog istupanja, ali i konkretnih poteza koji imaju za cilj upozoriti na svakodnevno kršenje prava invalida, a posebno roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Potaknuti prošlogodišnjim prosvjednim skupovima održanim u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, na kojima su roditelji djece s poteškoćama u razvoju od Vlade zahtijevali izmjene zakona o statusu djece i njihovih roditelja, kao i fleksibilniji status roditelja skrbnika, pod motom " S poteškoćama se možemo nositi-s nepravdom ne ", i članovi novogradiške Udruge nastojat će brojnim akcijama, ali i kontinuiranom edukacijom lokalne zajednice upozoriti na nebrojene probleme u adminstraciji i birokraciji, kao i na nužnost rješavanja brojnih otvorenih pitanja.

 

 

 

 

Civiliziranost i uljuđenost društva, kao i stupanj razvoja njegovih pojedinaca i institucija najbolje se očituje u stavu tog istog društva prema pripadnicima marginaliziranih društvenih skupina. Kada je riječ o položaju invalida, Hrvatska na žalost, po brojnim kriterijima ne bi mogla ući u kategoriju demokratskog društva, društva jednakosti, društva bez predrasuda, kakvim se volimo predstavljati. Jer, unatoč činjenici kako smo potpisnici gotovo svih najznačajnijih međunarodnih konvencija o  zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencije o općoj zabrani diskriminacije , ali i Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom u čijem 5.članku stoji kako je "propisano da države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom, te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona", stvari u praksi  gotovo uopće ne funkcioniraju u skladu sa zakonom, a vrlo često smo i svjedoci  eklatantnog kršenja prava osoba s invaliditetom.

 

 

 

 

  Prema posljednjim podacima u Hrvatskoj je više od 518 tisuća osoba s nekim oblikom invaliditeta, što  čini značajnih  12 posto od ukupnog broja stanovništva Republike Hrvatske. Zabrinjava i podatak kako je najveći broj osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi od 19. do 64. godine starosti, dok je invaliditet značajno prisutan i u dječjoj dobi, od 0 do 19 godina. Unatoč nebrojenim administrativnim problemima s kojima se invalidi svakodnevno suočavaju, nepoznavanju zakona, nedjelotvornosti  i neumreženosti sustava, i društvo invalidima još uvijek vrlo često stvara prepreke. Od onih na koje nailaze u svakodnevnom životu,  u području pristupačnosti i dostupnosti usluga ulaska u javne i zdravstvene prostore, preko brojnih problema vezanih za obrazovanje. ( primjer: dijete s teškoćama u razvoju, koje nakon osnovnoškolskog obrazovanja kao invalid od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje prima mjesečnu naknadu u iznosu od 280 kuna, prema važećim zakonima Republike Hrvatske, kao i međunarodnim konvencijama o pravima invalida, na papiru  bi trebao imati pravo na pomoć u izboru zanimanja, na način da se vodi računa o njegovim osobnim potrebama, sposobnostima i stupnju hendikepa), jer, Zakon kaže: svatko ima pravo koristiti odgovarajuće pogodnosti profesionalnog usmjeravanja kako bi im se pomoglo izabrati zanimanje koje odgovara njegovim spsobnostima i interesima. U praksi to, obično završi   značajno drugačije, jer, hajmo se vaditi na krizu, pa reći kako posla nema ni za zdrave, visoko obrazovane osobe. Pitanje koje si s pravom postavljaju svi invalidi u ovom bi slučaju moglo glasiti- odakle nekome pravo da čovjeku s jednom rukom uskrati mogućnost školovanja ?

 

 

 

 

S takvim i sličnim problemima, svakodnevno se susreću i novogradiški invalidi, iako je u čitavoj priči pozitivno bar to što su sugrađani  na sreću, iz dana u dan, skloniji problem invalidnosti  prepoznati, pristupiti mu bez predrasuda i u svakom trenutku pomoći.  Istovremeno, malo je ustanova i institucija u gradu ( uključujući i one njima najpotrebnije ) građevinski i arhitektonski prilagođeno osobama s invaliditetom. Hoće li se situacija  promijeniti kroz koji mjesec kada postanemo dio uljuđenog svijeta koji invalide treitira kao jednake svim ostalim pojedincima u društvu, ili će invalidi, kao i do sada,  svoja prava morati izboriti sami, svakodnevno upozoravajući na kršenje Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ostaje da vidimo.

Do tada, razmislite i zapitajte se živimo li u državi čiji Ustav člankom 3.svakom građaninu jamči načelo jednakosti, socijalne pravde, te zabrane diskriminacije po bilo kojoj osnovi, ili je, kao i toliko puta do sada, zakon samo "mrtvo slovo na papiru"?



OGLASI
FACEBOOK KOMENTARI





Aktualno



Pretraži radiong.hr